Popis je nasumičan, složen po sjećanju, prema utiscima posljednjih knjiga koje sam pročitala. Ne obuhvaća klasike, čini mi se otrcanim nabrajati Shakespearea, Henrya, Carvera ili Držića. Kad sam ga napisala shvatila sam da sam uvrstila skoro same žene. Kako je to jedna draga osoba nedavno konstatirala, mene zaista silno zanimaju žene, njihovi životi, povijesti, nasljeđe koje su nam ostavile, ono što govore i rade – zapisala je turistička vodička Vesna Barišić dostavivši spisak svojih dragih knjiga.

Mihaela Gašpar: Nemirnica

Roman je gorka karamela u svjetlucavom celofanu. Navede te da se zapitaš koliko smo svjesni sebe i vlastitih egocentričnih odluka, koliko nepromišljeno brodimo kroz život sve do samog kraja, kad se savjest prekasno probudi, dok nas svakodnevnica mami zadivljujućim opisima pojava kojima ne pridajemo velikog značaja, kao što je to jutro ponedjeljkom.

Renato Baretić: Osmi povjerenik

Bolna i uvrnuta vizura naše stvarnosti, parodija politike koja nam kroji živote i gdje se svatko snalazi kako najbolje zna i umije, začudna izvornost i neiskvarenost hrvatske obale sačuvana u izmišljenom jeziku, sve me to nasmije, ali i natjera u plač svaki put kad uzmem u ruku ovaj roman.

Renato Karakaš: Proslava

Danima se nisam oporavila nakon ovog teksta. Rečenice koje teku stranicama, duge, pitke, jednostavne, s lakoćom opisan opstanak gorštaka kojima je svirepost života jedina stvarnost koju poznaju, pa čak i vole, vrijeme rata u koji smo bačeni, a kojeg većina nije priželjkivala, možda čak ni razumjela, zgusnuto je u kratkom, bolnom romanu koji kao nož reže sa svakom progutanom riječi.

Alice Munroe: Služba, družba, prošnja, ljubav, brak

Donosi dašak prošlih vremena, polaganih, ali ne i mirnih. Žene, prijateljice iz djetinjstva, sestrične, supruge što se davno otuđiše od muža, povrijeđene ljubavnice, ali i seksualno osviještene majke podastiru nam svoje priče kojima, kako to u životu većinom biva, upravljaju neočekivane okolnosti. Tek kad zatvoriš korice navru sjećanja, zaigra vrhunski stil spore pripovjedačice po vlastitim osjećajima, pa se noćima prepoznaješ, nalaziš i gubiš u njenim pripovijetkama.

Margaret Atwood: Vražji okot; Penelopeja

Kako veličati klasike, a istovremeno pobjeći od njih pokazala je autorica u svoja dva djela inspirirana Olujom i Odisejom. Vražji okot je priča o osveti, o oluji u duši, što lako ponese svakoga tko je u životu bio jednom povrijeđen i izdan, ali i duhovita postmoderna obrada Bardove Oluje, koju za sebe pripremaju i izvode kažnjenici. U Penelopeji, Penelopa, ta mukotrpna dugočekalica nevjernog supruga konačno je dobila priliku progovoriti o ocu, mužu, negostoljubivom otoku, o ženama uopće u mizoginim društvima u kojima vjekovima živimo.

Daša Drndić: Belladona

Čitala sam ovaj roman upravo kao da sam pred čitanje nakapala oči Belladonom. Gubila sam se među zločincima Drugog svjetskog rata koji su olako promijenili identitete i nastavili živote unatoč tisućama tjelesa koje su njihovim trudom nestale u dimu spalionica logora, čiji potomci s hvalom pravdaju roditeljska djela. Bolno su odzvanjala sjećanja intelektualca koji danas, nakon posljednjeg rata na ovim prostorima nigdje ne pripada, ni svojima ni njihovima.

Nela Lonza: Kazalište vlasti

Historiografski znanstveni rad se čita kao beletristika, zaboravljamo pritom koliko je truda i vremena uloženo u studiranje nepreglednih arhivskih zapisa ne bi li se složila ceremonijalna povijest grada – države. Pitkim i jednostavnim stilom zapisan povijesni odsječak vlasti Dubrovnika koju danas veličamo kao uzor skrbi za ljude i zajednicu. Neizostavan udžbenik za sve koji o Gradu žele znati više.

Maya Angelou: Znam zašto ptica u kavezu pjeva; Mama, ja i mama

Odrasloj u vremenima (bar) načelne ravnopravnosti, teško mi je zamisliti život crnkinje na jugu SAD-a u prošlom stoljeću, a još teže život djeteta koje u dobi od tri godine roditelji nakon razvoda ostave kod bake i djeda. Začuđujuće lako ispričan dio vlastitog života, bez imalo patetike, dodvoravanja i uljepšavanja nas vodi kroz rasizam i segregaciju praćenu strahom i osamljenošću, iznosi preživljeno silovanje i pubertetsku trudnoću, pa nas zapanji radošću življenja. U Mami, ja i mami, posljednjem, sedmom autobiografskom djelu autorica je iskreno prikazala slojevit odnos s majkom, kojoj se u pubertetskoj dobi vratila i oslovljavala je s „lady“, toliko joj je bila strana, do spoznaje da joj je postala najbolja prijateljica.

Vedran Mezei: Tu sam

Vedranove pripovijetke sam prvi put pročitala u turbulentnom periodu života i zatitrale su svakim atomom moga bića. Upoznavši bolje autora često sam im se vraćala, uvijek su jednako rezonirale mojom utrobom, s vlatima trave plesala je i moja duša. Vjerujem da nas ove priče čine boljima, svjesnijima sebe i onih oko nas.

Staša Aras: Premještanja

Volim poeziju, pjesnike i njihove
pojedinačne pjesme, ne zbirke. Ovu zbirku iščitavam polako,
danima, i svakim stihom razotkrivam dragu poznanicu, usudila bih se
reći i prijateljicu. Slutim dobro poznate nemire, zavode me njene
vizure znanih gradova, među njima i moga Dubrovnika, otkrivam njene
dvojbe i tjeskobe u sebi, pa je još više volim.

Pročitajte originalni tekst na linku

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here