Kristina Spajić, pripravnica je logopedinja u Dječjem vrtiću Župa Dubrovačka, a nedavno je održala radionicu muzikoterapije za odgajateljice. Upravo to je bio “okidač” našega interesa za njen poziv. Kako sama kaže, glazba i ples su uvijek bili dio njenoga života, pa je tako i njen smjer usavršavanja krenuo u tom smjeru. Muzikoterapija je zapravo terapeutski pristup u kojem se glazba koristi kao medij koji pruža pojedincu mogućnost otkrivanja i razvijanja svog potencijala, a može koristiti svima, podjednako i djeci i odraslima.

Nakon završene Gimnazije Dubrovnik i
Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, splet okolnosti
vratio je 27-godišnju Kristinu Spajić u Dubrovnik, gdje trenutno radi kao
logoped pripravnik u Dječjem vrtiću Župa Dubrovačka, uz to svake subote radi i
u Kabinetu za razvojnu procjenu i podršku Baseline kao vanjski suradnik, a za
mjesec dana je očekuje i stručni
ispit za pripravnike logopede u predškolskom sustavu u Poliklinici SUVAG. Sama
za sebe kaže da je uvijek voljela djecu i sve što je vezano za njih. Prilikom
odluke o izboru fakulteta, umjesto nje odlučila je viša sila, naime prijemni ispit za logopediju i
medicinu održavao se u isto vrijeme te je u tom trenutku prelomila i izabrala
govor i jezik kao i poteškoće u njima kao svoj karijerni put. Ipak, i u
medicini bi se zadržala u radu s djecom te vjeruje da bi se specijalizirala u
pedijatriji.


Posebno sam osjetljiva na one koji su malo „drugačiji“, koji imaju neku
teškoću. U blizini takvih osoba osjećam neke posebne osjećaje, empatiju…Već kao
dijete sam pokazivala naklonost prema medicini, kemiji i matematici. I sad vidim da, što idem starija,
više naginjem ka prirodnim znanostima. Međutim, logopedija je zaista
interdisciplinarna znanost čiji dijapazon obuhvaća i prirodne i društvene
znanosti, stoga mi nije krivo što je zbog više sile moj izbor pao upravo na
nju.  Tijekom petogodišnjeg školovanja
student logopedije prođe zaista brojne i raznolike kolegije, od fonetike,
lingvistike, znakovnog jezika pa do moje nesuđene medicine. U najljepšem
sjećanju ostao mi je kolegij Temelj neuroznanosti, kao i Osnove neurokirurgije
gdje sam imala priliku prisustvovati operaciji kraniofaringeoma u Kliničkom
bolničkom centru Sestre milosrdnice u Zagrebu. To naravno nije bilo obvezno,
već po želji i samo za one koji su procijenili sami za sebe da neće pasti u
nesvijest.  Što se kompetencija tiče,
nakon završetka diplomskog studija logopedije, logoped postaje stručnjak koji
se bavi prevencijom, procjenom, dijagnostikom, intervencijom i istraživanjima u
području jezično-govorne patologije i oštećenja sluha, odnosno poremećajima
komunikacije svih dobnih skupina, neovisno o uzroku oštećenja.

Postavlja se logično pitanje – kako
je raditi u vrtiću?

Najkraće rečeno, raditi u vrtićkom
sustavu je veoma dinamično. Svaki dan je drugačiji od prethodnog. Osim
individualnog rada s djecom, tu je i rad s roditeljima, odgojiteljima, suradnja
s kolegama, a potrebno je biti upućen i sudjelovati u svim događanjima koja se
tiču ustanove u kojoj radiš.

Radionica muzikoterapije u Dječejm vrtiću Župa dubrovačka

Nedavno ste  u vrtiću održali radionicu
muzikoterapije.  Kome je bila namijenjena
i  što je to zapravo muzikoterapija?


Radionica je bila namijenjena kolegicama pripravnicama i onima do pet
godina radnog iskustva. Po povratnim informacijama koje su mi kolegice dale,
one koje su prisustvovale bile su jako zadovoljne i najviše im se svidjelo što
je radionica bila interaktivna. Drago mi je što su bile zadovoljne i što su
saznale nove stvari o muzikoterapiji. Odgojiteljice su se imale priliku
upoznati sa skandinavskom glazbom, zajedno smo isprobale vježbice koje
uključuju glazbu, ples, ritam i „body percussion“, a na samom kraju demonstrirala
sam kako djeci približiti instrumente, koristeći tehniku pizzicata na violini
te izvedbom osnovnih rudimenata kao ritamskih struktura. Ovim putem želim
zahvaliti profesorici Evelin Šegović iz Umjetničke škole Luke Sorkočevića koja
mi je bila uvelike od pomoći i uvijek mi bila na raspolaganju za dodatna
pitanja. Muzikoterapija ili glazbena terapija je zapravo terapeutsko korištenje
glazbe i njenih elemenata, poput zvuka, ritma, melodije, harmonije, polifonije
u svrhu postizanja fizičkih, emocionalnih i mentalnih potreba pojedinca.
Namijenjena je zaista svakome, neovisno radi li se o djetetu, odrasloj osobi, s
teškoćama bilo koje vrste ili načelno bez teškoća. To je zapravo neposredna
upotreba glazbe s ciljem rehabilitacije i podrške, a cilj je poboljšati komunikaciju,
izričaj, organizaciju i druge terapeutske ciljeve. 

Spajić ističe da je muzikoterapija
namijenjena uistinu svakome te da je u ovom terapeutskom pristupu glazba medij
koji pruža pojedincu mogućnost otkrivanja i razvijanja svog potencijala.

– Nekima
će možda biti prihvatljiviji likovni izričaj, nekome možda terapijsko plivanje.
Mogućnosti su zaista brojne. U načelu, postoje tri glavna postulata
muzikoterapije. Prvi je da svi posjeduju urođenu muzikalnost. Drugi je da je
muzikalnost čvrsto ukorijenjena u našem mozgu, i treći da na muzikalnost ne
utječu ozbiljna neurološka oštećenja i traume mozga. Ovdje svakako moram
istaknuti i nadovezati se na afaziju kao oštećenje jezično-govornog
funkcioniranja nastalu uslijed oštećenja funkcije centara  za govor u korteksu i bazalnim ganglijima.
Dvije najpoznatije su Brocina i Wernickeova afazija. Njih spominjem jer su psiholingvistička i neurolingvistička istraživanja
pokazala, da je intonacija, odnosno intonacijske karakteristike materinskog
jezika, ono što beba prvo usvaja. Ista intonacija se zapravo zadnja gubi
prilikom oštećenja jezika. Primjerice, osoba s Wernickeovom afazijom,
artikulatorno govori bez većih problema, iako cijeli narativ nije povezan
semantički niti smisleno, ali taj narativ ima intonacijske valove. Ovaj podatak
neminovno ide u prilog tome kako je muzikalnost duboko ukorijenjena u mozgu.

Orffov instrumentarij

Mlada logopedinja ističe da je
oduvijek voljela glazbu i ples te da je već u vrtićkoj dobi znala otpjevati
Bocellijevu „Con te partiro“  i pjevušiti
melodije skoro svih pjesama rock benda Europe. Godinama je plesala i američki i
irski step. Negdje pred sam kraj fakulteta čula je za muzikoterapiju i odmah ju
je privukla. „Čim je glazba u pitanja – mora da valja“ pomislila je tad, a to
razmišljanje se samo produbilo dodatnim izučavanjem ovog terapijskog pristupa.

– U
kolovozu prošle godine sudjelovala sam na edukaciji Sound of the Garden 2019.
na Edukacijsko-terapijskom imanju Vinkovec nedaleko od Velike Gorice, koju je
organizirala Hrvatska udruga muzikoterapeuta i Hrvatska Orff Schulwerk udruga.
Svi znamo za „Carminu Buranu“ i „O, fortuna“ po kojoj je Carl Orff, njemački
skladatelj, najviše i prepoznat. Voditeljice edukacije bile su Ksenija Burić i
Elina Simes iz Finske. Na edukaciji je sudjelovalo petnaest sudionika iz raznih
zemalja, a sama edukacija je bila na engleskom jeziku. Imala sam priliku
svirati i improvizirati na raznim melodijskim i ritamskim instrumentima, kao i
plesati po načelima Rudolfa Labana, austrougarskog plesnog umjetnika i
teoretičara.  Što se samog sustava tiče,
preciznije je muzikoterapija determinirana u svijetu nego kod nas. Dok u
Hrvatskoj osoba mora imati prethodno završenu Muzičku akademiju kako bi se
mogla baviti ovim terapijskim pristupom, to u svijetu nije tako. Naravno, treba
pokazati određene afinitete, proći audicije, imati glazbeno predznanje, ali sve
se to može ako osobu nešto istinski zanima i to osjeća. Poanta muzikoterapije
nije osobu poučavati solfeggiu ili odrađivati ritamske diktate. Radi se o tome,
da pojedinac i terapeut, koristeći glazbu kao medij, zajedno otkrivaju svijet
zvukova, ritmova, pokreta, plesa…ukratko, umjetnost. Glazba je fleksibilni
terapijski medij, ali i emocionalni jezik koji izaziva misli i osjećaje, može
biti moćan alat za povećanje emocionalnog izražavanja i samosvijesti.

Kristina Spajić

Po svemu što ste mi dosad ispričali
namjeravate se i dalje baviti i usavršavati u ovom terapijskom pristupu?


Da, definitivno. Muzikoterapija je terapijski pristup koji je verificiran i
znanstveno-istraživački utemeljen. Voljela bih se upoznati i s drugim
principima, ali za sad Orff Schulwerk
pristup mi je dostatan. Sviđa mi se što se radi o stvaranju elementarne muzike,
koja uključuje ritam, riječ, pokret, ples, pjevanje, improvizaciju. Radi se
zapravo o multisenzornom djelovanju glazbe kroz upotrebom Orffovog
instrumentarija, odnosno instrumenata od različitih oblika, tekstura kao i
različitog opsega tonova. Sjećam se jedne zgode iz inozemstva, kad sam jednom
prilikom bila u domu za starije i nemoćne i slučajno sam ušla u prostoriju gdje
se provodila muzikoterapija. Po onome što sam mogla na brzinu zaključiti,
radilo se o tetraparezi, ali poanta je da je osoba nakon pola godine intenzivne
rehabilitacije i fizioterapije uspjela kažiprstom u ritmu lupati po dobošu.
Uspjela sam s njim kratko i popričati. Većini bi se to vjerojatno činilo kao
minoran pomak, ali u kontekstu te osobe, radilo se zaista o velikom uspjehu u (i) motivaciji, ponajprije zato što mu se svidjelo
stvaranje zvukova. Upravo je to ono što mu je dalo inicijalni vjetar u leđa.

Vaše uže područje rada su poteškoće u
jeziku i govoru. Prema nekim podacima sve je više djece kojima je potrebna
stručna pomoć. Što smatrate da je razlog tome?


Činjenica je da postoji tendencija rasta. Pokazalo se da se utrostručio broj
svih razvojnih poremećaja, u koje spadaju i komunikacijski te jezično-govorni,
posljednjih dvadesetak godina.Čak
30 posto predškolske djece globalno govoreći ima neki poremećaj u ovoj domeni,
a najnovije procjene pokazuju da se te brojke penju i do 40 posto. Međutim,
rijetko kad su teškoće izolirane, višestruke su i kompleksnije nego nekad. Ova
tema je izrazito opširna, ali rekla bih da je ekranizam učinio svoje, djeca su
previše izložena raznoraznim ekranima i tehnologiji. Uz to tu je i ekstremno
ubrzana dinamika kao i  visoki zahtjevi
života. Usudila bih se
čak i reći da danas svatko ima previše prava, a premalo odgovornosti za ta ista
prava, to uključuje dijete, ali i roditelja. Nemali broj puta sam čula kako
netko nema vremena kod kuće raditi s djetetom na određenim vještinama koje primarno potječu iz kuće i tu
se postavlja pitanje tko je koga i kome zapravo rodio. Mislim da je poprilično
jasno ono na što sam ovime htjela ukazati.

U posljednjih nekoliko mjeseci zbog
pandemije koronavirusa živimo u više-manje izvanrednim uvjetima. Pandemija je
utjecala na sve aspekte naših života. Među ostalima, zbog mjera koje su
aktivirane kako bi se širenje virusa suzbilo, neko vrijeme su i vrtići bili
zatvoreni. Smatrate li da je nepohađanje vrtića i manjak socijalizacije
negativno utjecao na djecu?


Utjecaj ove cijele situacije definitivno je vidljiv i na djeci u globalu,
međutim na svakoga se odrazilo individualno. To ovisi o dosta faktora, o samom
temperamentu i karakteru djeteta, o obiteljskoj dinamici, kao i kakav je
dolazak u vrtić bio prije izbijanja ove situacije, pritom mislim na redovan
dolazak na dnevnoj bazi, kao i tijek adaptacije ukoliko se radilo o
novoupisanom djetetu. Naravno, ovisi i o tome ima li roditelj i vrtićko i
školsko dijete istovremeno u svojoj obitelji, dosta je i to imalo utjecaja. Sve
u svemu od roditelja sam čula više pozitivnih nego negativnih priča. Većina
njih je imala vremena istinski se tijekom cijelog dana posvetiti djetetu i
njegovu ili njezinu cjelokupnom razvoju. Tako da bih zaista rekla da to ovisi od obitelji do
obitelji.

Gdje se vidite u budućnosti?
Planirate li ostati u Dubrovniku i dalje raditi s djecom ili, kao i mnogi
mladi, razmišljate o odlasku u inozemstvo?

– Život mi je do sad više puta pokazao koliko je
nepredvidljiv, ali i lijep. Sve je stvar kako sami sebi posložimo život u našim
glavama i kako se postavljamo prema onome što nas u životu snađe. Splet
životnih okolnosti me vratio u Dubrovnik i sad radim ono što radim, ono za što
sam se inicijalno školovala, a što će dalje biti zaista ne znam. Ono u što sam
sigurna jest da je umjetnost u svakom svom obliku
dio mene. Volim glazbu, volim vizualnu umjetnost, volim jezike. U slobodno
vrijeme rješavam sudoku, križaljke, crtam, planinarim, vozim bicikl, sviram.
Smatram da nisu zvanja, struka ili završeni fakultet ono što nas definira kao
osobu, kao ono što trebamo raditi, već cjeloživotni rad na sebi, na znanjima, vještinama
i afinitetima. Tijekom osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja učila sam
njemački jezik koji naprosto obožavam, a zadnjih godina učim i švedski. Ovime
želim svima, a posebno mladima reći da je samo bitna želja, ništa drugo. Ne
moram ja završiti germanistiku na Filozofskom fakultetu kako bih se aktivno u komunikaciji
služila njemačkim jezikom, primjerice. Koliko god zvučalo klišeizirano, zaista
se sve može kad se hoće. I sad, sa svojih 27 godina, vidim koliko toga još mogu
i želim.

Pročitajte originalni tekst na linku

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here