Povijest ovog najodrživijeg vozila imenom bi + cikl (dva kotača) seže negdje u početak 19. stoljeća, a samo ime upotrebljava se od 1868. godine. Praktičnost, pristupačnost, mala težina, lako održavanje i još lakše rukovanje – potrebno je samo naučiti održavati ravnotežu – uvjetovali su mu široku popularnost i upotrebu u svakodnevnom životu. Jednostavna, a korisna naprava, zar nije pravo čudo da nije ranije projektirana? Tako se 70-ih godina prošlog stoljeća, vjerojatno istim tragom, na jednom od listova netom restauriranog Leonardovog Codex Atlanticusa, među ostalim čudima pojavio i crtež s prikazom bicikla. Međutim, kemijskom analizom utvrđeno je kako je crtež moderni dodatak i da je ovaj izum ipak iz relativno nedavne nam prošlosti. Pretečom bicikla smatra se takozvani célérifère iz 1790. godine. Najsličniji je onoj igrački koju često viđamo kod djece, prometalo bez pedala koje ima dva kotača, a pokreće se jednostavno odgurivanjem nogama o tlo. Bio je drven, a prečka koja je povezivala kotače bila je u obliku neke životinje.

Sljedeći korak u razvoju ovog prometala na putu ka praktičnom biciklu nosi naziv draissiene, prema projektantu. Također se pokretao odgurivanjem nogama, ali prednji kotač mogao se okretati lijevo i desno te se tako upravljalo vozilom. Pogon na pedale javlja se tek negdje sredinom 19. stoljeća, između 1840. i 1865. godine. Malo po malo dodaju se elementi: žbice na kotače, lančani prijenos s pedala na zadnji kotač, pneumatični gumeni obruč, slobodni hod pedala i peterokutni okvir, pa bicikl poprima izgled kakvog ga i danas poznajemo.

Biciklizam je ubrzo postao moderan sport i u hrvatskom dijelu Austro-Ugarske Monarhije. U Zagrebu je 1885. godine osnovano Prvo hrvatsko društvo biciklista te je već sljedeće godine, 1886., na Zrinjevcu organizirana prva biciklistička utrka. Član tog društva, nakon preseljenja iz Pariza u Zagreb, bio je i naš veliki slikar Vlaho Bukovac. U Kući Bukovac čuva se rijetka zanimljivost: Bukovčeva Vozna iskaznica za bicikliste koju je izdalo gradsko poglavarstvo 1. studenog 1896. godine. Fotografija na kojoj Bukovac pozira uz svog metalnog ljubimca dokazuje da je bio pasionirani biciklist. Ne znamo je li s Vlahom, nakon što je napustio Zagreb 1898. godine i na neko vrijeme se nastanio u rodnome Cavtatu, stigao i bicikl.

Ne znamo ni kad se točno javljaju prvi biciklisti u Konavlima. Na jednoj razglednici koja je bila u opticaju 1913. godine, kao i na fotografiji koja joj je služila kao predložak, a koje nalazimo u knjizi Nika Kapetanića Konavle na starim razglednicama 1898. – 1944., vidimo grupicu ljudi ispred kuće Petra Raše na Zvekovici snimljenih vjerojatno u prvom desetljeću 20. stoljeća, a među njima i jednog biciklista. Na istom mjestu nailazimo i na razglednicu s prikazom četiri Konavljana na biciklima na putu ispred Levatine kuće u Čilipima, negdje iz 30-ih godina prošlog stoljeća. Dakle, bicikli su od početka dio konavoske povijesti, jedino je pitanje u kojoj mjeri.

Nešto rasprostranjenije prijevozno sredstvo postaju 50-ih i 60-ih godina, ali opet, zbog nepostojanja kvalitetnih putova, ne nalazimo ih u svim mjestima. Moglo bi se reći da je Gruda tada bila konavoski biciklistički centar. Điravalo se i vozikalo amo-tamo po vas dan, a jedna od urbanih legendi kaže da su te mladiće na biciklima nazivali đironi. Vozilo se jednom nogom na pedali, hlača zapetih drvenom štipaljkom, a najvažniji rekvizit bila im je pumpa za zrak jer je često, zbog uvjeta na putu, trebalo gumu dopumpati ili pokrpiti. Sela Gornje bande koja su gravitirala Grudi svoje bicikle su, to jest oni rijetki koji su ih imali, držali ili u kućericama u polju ili u prvoj kući od koje su ga dalje mogli koristiti. Tako bi dio puta pješačili, a dio se drndali biciklom.

Danas je situacija nešto drugačija, barem je više asfaltiranih cesta, ako ne označenih biciklističkih staza, i većina nas je, barem u djetinjstvu, uživala na biciklu. Zahvaljujući Biciklističkom klubu Konavle bicikliranje je postalo popularna sportsko-rekreativna aktivnost i danas je nemoguće voziti se po Konavlima, a ne sresti barem jednog klupskog predstavnika u prepoznatljivoj vatrenoj opravi.

Možda je teško očekivati da u Konavlima, s obzirom na konfiguraciju terena, bicikl skroz preuzme ulogu automobila, ali svakako bismo trebali više uvažavati njihovu mogućnost prilagođavanja zelenim politikama, klimatskim i okolišnim promjenama, kao i zdravstvenim koristima.

Bicikliranje je budućnost!

Objavljeno u Samonikle priče iz Konavala

Pročitajte originalni tekst na linku

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here