Putovanja koja se nisu dogodila

Pešta

Nisi pisala o Pešti?

O prehodanim kilometrima samoće

O bezdanu moćnom kao Dunav

O mostovima koji nisu spojili

Jeziku koji si zavoljela

O sebi koju si sa sebe strugala

i opet je na sebe toplu i mekanu obukla

Nisi pisala o čekanju lipa

koje su mirisale na more

O izgubljenosti u prijevodima

I sebi tišoj od najtiše sebe

Nisi pisala o Trgu heroja

na kojem si ga pokušala naći

Ni o kosama koje si odrezala da

što manje magle u njih stane

Nisam pisala o Pešti.

(Pre)živjela sam je.

Lisabon

Jedno sam te jutro uzela

Na tri dana

(jer nisam uspjela na tri života)

Smjestila sam te u prepone

valjda neće pustiti one pse tragače na mene

Ne dilam, samo se teško skidam.

Odredište – Lisabon

Tražimo se prstima

šire nam se nosnice

Smiješ se svemu što kažem.

„Volim te dok pričaš.“

Fališ mi.

(Neprestano.

Dok se ne zavrti dan. Onda malo manje.)

Sišem ti palčeve

usne su nam otoci

Alfama odzvanja od nezasitnog ne(d)ostajanja

Navečer je hladno

Ulijevamo se jedno u drugo

silno, kao Tejo u ocean

Od toga se može samo umrijeti.

Ili pobjeći.

Fališ mi

Može li još

još jedan

Dodir

Obećani svijet

Orgazam

Može li još jedan

Dan

Jedna

Noć

I

Dan

Soba miriše

na polizane klišeje

Daj mi još samo jedan

Život

Četvrti sam te dan

izbacila iz džepova

istresla s rukava

oprala s bedara

Ništa

sa sobom nisam uzela

Ni na frižider

te ne mogu zalijepiti

Nepripadanje

je oduvijek bio jedini naš uvjet

za ljubav

Rim

Nikad neću saznati

kakav se probudiš popodne

koliko često brišeš prašinu s knjiga

jesi li nervozan dok plaćaš račune

Plaćaš li uopće račune?

Nikad neću saznati

što radiš kad ti se za tavu

zalijepi palačinka

ni što mrmljaš u sebi kad ja ne mogu pronaći

ključ od stana

Nikad neću saznati

što si spreman učiniti za kocku čokolade

i za ples udvoje kad se naljutim

jer ne znaš

kako se zovu ptice koje sanjam

Nikad nećeš doći

tako u neko predvečerje

sa svježim smokvama u kolovozu

kad imam migrenu

Ili umišljenu jutarnju mučninu

da mi ne kažeš ništa, a da ja znam

Nikad neću saznati

kako je to kad se boriš

za mene

a ne protiv mene

Znam gdje se pale točke podivljalih sokova

u sekundi mogu pokrenuti jureći vlak

a ne znam koje ti je omiljeno voće

ni kako mirišeš poslije tri dana neprekidne sreće

Pariz

Netko je jutros

jeo kroasane s nečijih ramena

pio espresso s nečijih koljena

Netko, ne mi

Netko je noćas

zaspao u žlici

mirnog bluda

Bez krivnje i straha

Netko, ne mi

Netko će danas

sanjariti o vlakovima

i vozovima

koji vode do gradova

na velikim rijekama

Sanjat će

o sjevernim morima

i širokim bulevarima

na kojima će se ljubiti

onu jednu nedjelju

kad pobjegnu od svijeta

da se upoznaju

negdje na sjeveru

gdje nema čiopa

Netko će danas

kupiti karte

Nepovratne

Za taj grad

Za taj svijet

Za dvoje

Netko, ne mi

Marakeš

Kad nam se spoje meridijani

duboko u mojoj utrobi

Mjesec se iznova rodi

a lastavice slete na moja koljena

Pročitajte originalni tekst na linku

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here