Pastirskim pohodima župama sv. Nikole u Dubravci i sv. Srđa i Baha u Pridvorju u subotu, 11. srpnja i nedjelju, 12. srpnja dubrovački biskup mons. Mate Uzinić završio je kanonske pohode župama Konavoskog dekanata. Pohodi župama ovog dekanata počeli su 11. siječnja no zbog pandemije tek sad završavaju. Ovo je, inače, drugi ciklus pastirskih pohoda biskupa Uzinića župama Dubrovačke biskupije na kojem se težište stavlja na važnost župnog zajedništva. Domaćin biskupu bio je župnik don Stipo Miloš, a biskup se sastao i sa župnim pastoralnim i ekonomskim vijećima, obišao neke kapelice među kojima i novoizgrađenu crkvicu sv. Josipa u Drveniku, koja će u rujnu biti blagoslovljena, te posjetio jednu stariju osobu u Pridvorju, gospara Boža Kralja koji ima 105 godina a sedam desetljeća za Hrvatski hidrometeorološki zavod prikuplja i šalje informacije kao meteorolog volonter kišomjerne stanice Pridvorje.

 

Blagdan posvete župne crkve u Dubravci

 

Župa u Dubravci je u subotu slavila blagdan posvete župne crkve pa je biskup s vjernicima slavio misu u župnoj crkvi sv. Nikole koja je treća župna crkva građena kroz povijest na tom mjestu. Sadašnja crkva sagrađena je 1941. godine, a posvećena tek 11. srpnja 1990. godine.

 

Vjernicima Dubravke biskup je kazao da se slavlje posvete crkve izgrađene od kamena i drugih materijala ne slavi zbog same građevine niti je to slavlje uspomena na one koji su je gradili nego se slavi zato što je „ta crkva od onog trenutka kad je posvećena znak Gospodinove prisutnosti“. Slaveći posvetu ove crkve slavimo Gospodina, kazao je biskup. Upoznao je vjernike i s tim da je blagdan posvete crkve prema stupnjevima liturgijskih slavlja ispred slavlja Blažene Djevice Marije, za koju držimo da je majka i model Crkve, ili slavlja drugih svetaca i svetica, a to potvrđuje da je blagdan ili svetkovina posvete jedne crkve „sjećanje na onaj trenutak u kojem je Gospodin odlučio biti prisutan u ovom domu“.

 

Građevina crkve predstavlja Krista, nastavio je biskup te naveo i druge detalje Kristove prisutnosti u crkvi. Posvećeni oltar je oltar na kojem se Krist žrtvuje ali i on predstavlja Krista. Ambon je mjesto s kojeg nam Krist propovijeda svoju riječ, u svetohraništu imamo trajnu Kristovu prisutnost. Sve to su razlozi zašto se slavi ova svetkovina posvete crkve a na što trajno podsjećaju križevi na zidovima crkve koji su u trenutku posvete pomazani svetim uljem. Po tim križevima se prepoznaje da je neka crkva posvećena za razliku od onih drugih crkva koje ih nemaju. Župna crkva je jedina posvećena crkva u župi, ostale crkve su blagoslovljene, poučio je biskup vjernike te istaknuo: „Župna crkva je posebna crkva, majka svih drugih crkava u župi i ona je ono pravo mjesto na kojem se u susretu s Kristom okuplja vaša župna zajednica koja je također Crkva.“

 

Potom je biskup, na temelju evanđelja, govorio o potrebi pomirenja da bi se moglo sudjelovati u žrtvi, o potrebi da vjernici između sebe budu povezani kao braća i sestre da bi se uopće mogli okupljati u građevini koja je crkva.

Tumačeći značenje župne zajednice na čelu sa župnikom i njezine povezanosti s biskupijskom Crkvom biskup Uzinić je ustvrdio kako Crkva treba biti živa prisutnost Isusa Krista. Onaj koji gleda nas kao pojedince, jer i mi smo hram Božji, treba u nama zbog toga što smo kršćani i što živimo logikom Isusa Krista, prepoznavati samoga Krista, kazao je, ali Krist mora biti prepoznavan i u nama kao zajednici vjernika, kao Crkvi. „Zato je potrebno da budemo međusobno povezani u ljubavi. Ljubav je to koja od nas pojedinaca na različitim razinama čini onu povezanu zajednicu koja za sebe može reći da je Crkva. To nije bilo koja ljubav nego ona ljubav kojom je Krist ljubio nas, a ljubio nas je potpuno, do kraja“, poručio je biskup.

 

Briga za živu Crkvu

 

Tumačeći značenje pastirskog pohoda biskupa nekoj župnoj zajednici biskup Uzinić je objasnio kako pastirski pohod ima zadaću vidjeti i materijalnu stranu jedne župe, koju on kao biskup uz pomoć suradnika sagleda u prigodi pohoda, pregledavajući administrativne i ekonomske stvari, te također ustvrditi kakva je kateheza, prenošenje vjere u župi, kakva je liturgija, u kakvom stanju je i sama crkva, brine li se zajednica za održavanje onog što su njihovi preci gradili. Crkva u koju se ne dolazi, ne ulaže u nju, koju vjernici na određenom području ne shvaćaju kao svoju crkvu s vremenom propada, primijetio je dubrovački biskup. Također je pohvalio brigu za ovu župnu crkvu u kojoj se vidi ljubav, trud i zalaganje župne zajednice.

 

Zatim je biskup istaknuo kako on nije prvenstveno došao zbog ove materijalne strane nego je prvenstveno došao zbog one druge Crkve, „vas, žive zajednice, vas kao Crkve koja je dio one naše dubrovačke Crkve koja je opet dio Katoličke Crkve, da bih vas izgradio u povezanosti i jedinstvu s našom Crkvom, ali i da bih potaknuo vaše unutarnje jedinstvo i povezanost“. Kao što ova vanjska zgrada crkve ima potrebu za redovitim održavanjem i brigom još više to ima živa Crkva, dodao je. Pri tom je naglasio važnost izgradnje mladih članova župne zajednice kroz župnu katehezu i vjeronauk u školi, ali ta izgradnja počinje već u obiteljskoj Crkvi. Važno je i da svi ostali rade na sebi samima, kroz molitvu i sudjelovanje u euharistiji, kao i kroz ispovijed i na druge načine, različite od pojedinca do pojedinca, a kako bi se svi izgradili kao zajednica.

 

Biskup je zahvalio vjernicima za njihovo angažiranje i trud u zajednici. Napomenuo je i kako smo, zbog mjera zaštite u pandemiji, upućeni na držanje fizičkog razmaka ali da ne smijemo prestati biti međusobno povezani kroz brigu i molitvu jednih za druge, poučavanje i svjedočanstvo, da bismo ostali Crkva.

 

Nedjeljna misna slavlja u Pridvorju i Dubravci

 

Nedjelju misna slavlja biskup je predslavio u obje župe te su vjernici imali prigodu u svojoj sredini čuti njegovu pastirsku riječ.

 

Okupljene vjernike biskup je podsjetio kako je Dubrovačka biskupija ušla u proces biskupijske sinode te objasnio što je sinoda. Sinoda je zajedničko promišljanje cijele biskupijske zajednice o određenim poteškoćama, problemima, izazovima s kojima se susreće i zajedničko traženje novih putova i novih rješenja kako bi ono poslanje koje smo dobili, a to je da Božju riječ koju smo primili, mogli izvršiti u ovom našem vremenu, kazao je biskup. Povezavši to s evanđeoskim ulomkom (Mt 13, 1-23) u kojem Isus počinje govoriti u parabolama biskup je objasnio i kontekst odnosno da je Isus na neki način došao do zida vršeći svoje poslanje, shvatio je da je mali dio onih koji su ga razumjeli, ali veći dio nije, pa je onda tražio nove načine, nove putove da dođe do toga da ga i oni razumiju. Taj novi Isusov način su bile parabole ili prispodobe. „Sinoda je pokušaj – kao što je Isus kroz parabole došao i do onih koji su ostali izvan, koji ga nisu razumjeli – naše Crkve da se ne zadovoljimo samo s tim da nas u crkvi ima koliko nas ima i to je to, a da one druge pustimo. Ne. Sinoda je način jedne Crkve da kroz promišljanja pokuša doći do svih, izvršiti svoje poslanje u odnosu na sve“, objasnio je biskup Uzinić.

 

Tumačeći dalje razliku između pojmova parabola i prispodoba biskup je kazao kako je bolji naziv parabola jer je ona više od same usporedbe. Ta riječ na grčkom znači ‘baciti skupa’. Biblijski rječnik to tumači kao ‘staviti skupa’. Skupa se stavlja životna stvarnost koja se upotrebljava kao slika, a u dubini, u pozadini je religiozna stvarnost, ona poruka koju onaj koji govori parabolu želi prenijeti, a koju treba dokučiti sam slušatelje. To nije izravan govor, kao prije u govoru na gori, nego je ovdje to govor kroz sliku kako bi onoga koji sluša Isus potaknuo da malo dublje razmisli. Isus parabole koristi da bi zaobilaznim putem doveo one slušatelje koji ga nisu prihvatili i shvatili kad im je izravno govorio do one poruke koju im je želio prenijeti, kazao je biskup. Isus kroz parabole propovijeda ono što im je izravno propovijedao, kraljevstvo Božje. Nada se da će ovim novim jednostavnim jezikom, slikama iz svakodnevnog života, potaknuti na razmišljanje i otvoriti srca svojih slušatelja, potaknuti ih da oni sami pronađu dublje značenje i da prihvate evanđelje, objasnio je.

 

Sinoda kao odgovor na izazove ovog vremena

 

Tumačeći Isusovu parabolu o sijaču koji sije i o četiri vrste zemlje na koju zrno pada, biskup je, uz ostalo, skrenuo pozornost kako za treći dio pročitanog evanđeoskog ulomka, tumačenje parabole, bibličari kažu da vrlo vjerojatno pripada Matejevom vremenu i da je odgovor na neke izazove Crkve u tom vremenu. „To nas opet podsjeća na potrebu sinode. Sinoda je odgovor, na evanđeoski način i način utemeljen na evanđelju, na izazove i poteškoće trenutka u kojem mi živimo. Kao što je Matej dok je pisao Isusovo evanđelje to činio za svoje vrijeme mi smo kroz sinodu pozvani to činiti za naše vrijeme“, ustvrdio je dubrovački biskup.

 

Nadalje je izdvojio činjenicu da je biblijski sijač bio vrlo rasipan. Ta rasipnost želi predstaviti Boga koji je Bog širokog srca, on ne gleda je li netko dobar ili loš, pripada li ovom ili onom narodu, koje je boje kože, koliko je pametan i sl.. On sije obilato, poručio je biskup.

 

Različita tla na različite načine prihvaćaju Božju riječ. Isus te različite vrste tla ne nabraja zato da bi osudio one koji nisu prihvatili Božju riječ i pohvalio one koji je nisu prihvatili, ustvrdio je dubrovački biskup, nego da bi pokazao koliko je on velikodušan sijač. Također je skrenuo pažnju na jedan zaključak koji se može pojaviti a to nije ono što bi bila Isusova poruka. Riječ je o tome da bi se moglo zaključiti da su neki ljudi oni s dobrim tlom, primjerice mi koji smo se okupili na misi, kazao je biskup, dok drugi, primjerice oni koji su ostali doma i nisu došli na misu, su oni s lošim vrstama tla. Isus to nije htio poručiti, naglasio je biskup Uzinić. „On kaže da u svakom od nas postoje ove vrste i mogućnosti u različitim fazama života. To su četiri stanja u svakom čovjeku“, ustvrdio je. Ona izazivaju to da smo sposobni prihvatiti ili odbiti Božju ponudu. Nekad je u početku prihvatimo, a kasnije odbijemo.

 

Istaknuo je i kako su ova tla „uvijek skupa u svakom od nas, ali i u drugima pokraj nas“, te poručio: „Važno je to razumjeti da ne odustanemo do njih. Možda oni sada prolaze neku od tih nepovoljnih faza. Ako su naša braća i sestre u nekoj od tih faza – a i to je nešto o čemu treba razgovarati na našoj sinodi – onda mi za njih trebamo biti poput Boga, oni koji rasipno siju, koji ne odustaju. Važno je ovo znati, jer to znanje da smo i mi i drugi slabi, nas obvezuje da se uvijek ponovno pokušavamo sami otvoriti Božjoj riječi dajući joj šansu u nama pronađe plodno tlo – znam da ga ima malo, da je to tek četvrtina – te onda postoji mogućnost da to što je u nama zasijano donese velik plod i postane puno plodonosnije od onih faza kad nismo bili plodonosni. Jednako tako ovo je i poziv nama Crkvi, nama kršćanima, da budemo rasipni sijači, da ne odustajemo od naše braće i sestara, nego da im – iako se ponekad čini da je to uzaludan trud – nastavimo obilato sijati Božju riječ. To što nam se čini da nema koristi, a doista nam se nekad tako čini kako u našem životu tako i u životu naših bližnjih, nije razlog da odustanemo. To bi uvijek trebao biti poticaj za još više nastojanja i ponovnih pokušaja, i kad je riječ o drugima, pokušavajući kao što je to Isus činio, tražiti nove putove. To je sinoda, to je i nova evangelizacija, da bi sjeme Božje riječi došlo do svakoga i da bi u svakome pronašlo ono malo plodnog tla koje, iako malo, sposobno za veličanstvene plodove. Mnogi će pokušaji biti uzaludni. No, ako ne odustanemo, ako nastavimo biti otvoreni rasipnom sijaču ali i sami postanemo oni koji su u službi rasipnog sijača, a to je poslanje Crkve i kršćana, donijet ćemo, prije ili kasnije, obilat rod. A kad se to dogodi, onda od tog roda ima dovoljno i za ona tla koja do tada nisu uspjela. No važno je ne gubiti nadu. Možda jednom i uspiju.“

 

Župnik Miloš je na kraju u svakoj župi zahvalio biskupu uime cijele župne zajednice za njegov pastirski pohod naglasivši važnost povezanosti zajednice s pastirom mjesne Crkve i slušanje njegovih odluka. A biskup je zahvalio župniku što mu pomaže vršiti njegovu pastirsku službu. Također je pozvao vjernike da se što više uključe u život župne zajednice osjećajući je kao svoju kako bi zajedno, uz pomoć Božju, mogli što bolje stvari napraviti.

 

Župni zborovi svojih pjevanjem uveličali su misna slavlja kao i drugi vjernici koji su se uključili u čitanja na misi. U neformalnim susretima nakon misa vjernici su imali prigodu i sami popričati s biskupom.

 

A.T.

Kanonski 20 Pr Du 00

Kanonski 20 Pr Du 01

Kanonski 20 Pr Du 02

Kanonski 20 Pr Du 02a

Kanonski 20 Pr Du 18a

Kanonski 20 Pr Du 17

Kanonski 20 Pr Du 03

Kanonski 20 Pr Du 04

Kanonski 20 Pr Du 06

Kanonski 20 Pr Du 07

Kanonski 20 Pr Du 08

Kanonski 20 Pr Du 09

Kanonski 20 Pr Du 10

Kanonski 20 Pr Du 11

Kanonski 20 Pr Du 12

Kanonski 20 Pr Du 13

Kanonski 20 Pr Du 14

Kanonski 20 Pr Du 19

Kanonski 20 Pr Du 16

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here